Priče iz naših života

SAMO MALO SUNCA

Premda znam da ima smisla svaki križ, po tom križu postajem Ti sasvim bliz, ipak Bože, ja te molim Ti mi daj malo sunca, malo nade da mi sja.

Opširnije...

Moje proljeće ili Pogled ispod obrva

Bila je to godina 69./70. U našoj povijesti i sami znamo što je predstavljala, za mene jedan korak naprijed i zbogom lutkicama i igrama.

Ulazila sam u jedan svijet koji je nešto sasvim novo i puno obaveza, došlo je vrijeme upisa u O.Š.

U ono vrijeme nije bilo puno djece kojima je omogućeno da mogu ići u vrtić, tako da su većinu nas čuvali bake i djede, a naše predznanje bilo je na +0. Od velikog uzbuđenja i straha bojala sam se kako će proći upis, hoće li što ispitivati? Nitko mi ništa nije htio reči, jedinio mi je moj djeda prije izlaza iz dvorišta na ulicu dao jedan savjet: „Ako te pitaju za koga se Tito borio, ti reci – za Jovanku!“

Cijelim putem ponavljala sam (u sebi) dva imena „Tito“ i „Jovanka“. Tada sam čula prvi put ta dva imena. U našoj se kući nikada nije govorilo o politici, bar ne u mojoj blizini.Stigli smo do škole, a pred školom mnogo djece i majki koji su također čekali upis. Okrećem se prema puteljku koji je vodio preko dvije livade, zatim cesta i još jedna livada i cesta, pa je tamo negdje moja kuća...

Vrata na školi su se otvorila. Gospođa koja je izašla pozdravila nas i zamolila da kada nas prozove, stanemo po odjeljcima A,B,C,... i u kolonu. Nakon dugo čekanja izašla je ista gospođa koja je prozvala moje ime, a mojoj majci se nasmijala i pozdravile su se.

Ulazili smo u školu, dok mi je majka na brzinu objasnila da je gospođa bila razrednica mom bratiću i tako se poznaju.

Još uvijek u sebi ponavljam povremeno ona dva imena. Sjele smo. Usljedila su pitanja na koja je odgovarala moja majka. Tada su se obratili meni: „Hajde ti nama Renata reci za koga se Tito borio?“; - a ja sva sretna što znam odgovor na pitanje sam rekla: „Za Jovanku!“  

Svi su se međusobno pogledavali, a moja majka je sva pocrvenila i bila je jako ljuta. Između sebe su komentirali odgovor i ni oni sami nisu znali što reći i napraviti. Tada su ušutjeli i rekli majci da će sve biti u redu samo da šuti.

Izašli smo iz škole i majka je još uvijek bila ljuta, dok sam joj objašnjavala da mi je djed jedini dao savjet i odgovor na pitanje. Kada smo došli kući majka je jako špotala djeda, a meni je tada objasnila da je Tito naš predsjednik i da je on glavni u ovoj „našoj državi“ i da smo mogli radi tog mog odgovora završiti u zatvoru.Počela je nastava. Ona gospođa koja je bila u komisiji postala je moja razrednica. Prolazili su mjeseci, došao je još jedan veliki dan – primanje u pionire, vezanje marame i pjevanje pjesmice „Pioniri maleni...

Taj dan je bio jako maglovit, tako da se kao što kažu, ni prst ne vidi pred nosom. Moja je majka bila u razrednom odboru pa sam morala ići sama kroz maglu do škole do koje sam imala 15 min., ali u magli bilo je to još više. Morala sam po prečki kroz livade i brijeg kojeg su napravili radnici koji su radili ambulantu i parkiralište.

Išla sam putem ravno dok me strah i panika nisu svladali, počela sam plakati. U tom plaču jedva sam čula glas koji je dolazio sve bliže meni i vidjela u toj magli visoku osobu koja je došla pokraj mene i pitala zašto plačem. Objasnila sam mu kroz suze da idem u školu i da je danas u mojoj školi primanje u pionire, a ja sam se izgubila.

Tada mi je rekao da je škola blizu a on da je direktor te škole. Pogledala sam ga i vidjela da je on zaista jedan od članova kod upisa u školu. Kroz strah, jer tada sam se sjetila riječi zatvor, rekla sam da je mama u odboru, da pomaže razrednici. Htio me odvesti razrednici i majci, no ja sam rekla da znam dalje i zahvalila mu. Nije znao da me muči riječ – zatvor!

Godine su prolazile. Počela sam raditi u jednom hotelu u Zagrebu, udala se i nakon 5 godina napornog posla koji se radio i po noći dala otkaz. Život mi se „nasmiješio“ i svoju molbu sam predala za radno mjesto u MUP-u.

Dobila sam poziv i došla na razgovor. Razgovor je dobro prošao i obećavajuće. Nakon hrpe ispisane biografije, svoje, svojih roditelja, baka i djedova, te potvrde da nisam kažnjavana, prošla sam i to. Slijedio je drugi poziv gdje sam prošla liječnički, te još jedan poziv inspektoru koji me obavijestio da je sve dobro prošlo i da je razgovarao s mojim šefovima i direktorom u hotelu u kojem sam radila, te da su oni imali samo lijepe riječi za mene i da je sigurno da ću biti primljena na posao.

Tada je uputio pitanje u vezi moje vjere i crkve, na njegova pitanja dala sam odgovor. On se nasmijao i rekao je:“Još samo jedno pitanje – što ste radili 69./70. – tih godina, znate to su bile „one godine“?

Pogled je uputio kao što Severina kaže „...ispod obrva“. Ja sam se nasmijala, dok su mi kroz glavu prošla ona dva imena i kroz smijeh uputila odgovor: „Pa što bi radila, bila sam mala, išla sam tek u 1. razred OŠ.

„Joj, pa da“ – bila je njegova reakcija. Dok je u mojoj glavi odzvanjalo .... „ bilo je to i moje proljeće...“

Pleše Renata (Stjepana i Pavice Pleše, rođena u Zagrebu.

Za sve one drage ljude u mojem djetinjstvu i životu, za sve prijatelje i za sva naša PROLJEĆA!

Neka nas dragi Bog čuva!

Renata Pleše

P.S. Nagrađena priča 3/2007. Radio Kvirinus, emisija „Javna tajna“

Opaska urednika: Priču je iz originala prepisao i za objavljivanje pripremio Josip Vdović.

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim