BRIJAČKI POMOĆNIK – SVEĆENIK

Na Bijelu nedjelju, nakon Uskrsa, pridružio nam se u župi pater Ivan Magdić, svečenik, Monfortanac. ( O Monfortancima možete saznati više na http://www.monfortanci.com/) On će do ljeta pomagati velečasnom Mati nedjeljom u župi. Prije dva tjedna u propovjedi je predstavio svoj životopis. Budući da je dosta zanimljiv, zamolio sam ga da nam to napiše, kako bi ga mogli objaviti na našim stranicama za one koje to zanima, a nisu ga imali priliku čuti.

Rodio sam se 29.4.1944. u jednom podravskom selu – Starin, župa Čađavica, nedaleko od Slatine. Već u svojim ranim godinama, počevši tamo negdje u petnaestoj ili šesnaestoj, osjetio sam Gospodinov poziv. Budući da sam tamo od svoje osme godine, živio sam s majkom (maminom mamom), osjećao sam kako ne bi bilo pametno napustiti staricu i poći u sjemenište. Oca nisam ni poznavao jer je nestao u ratnom vihoru godinu dana nakon mog rođenja. Majka je, s jednom grupom djevojaka iz sela, pošla u daleku Makedoniju na rad. Krenuo sam u drugi razred kad je ona morala poći kako bi lakše prehranila baku, sebe i mene. Dolazila bi svake godine na odmor i ta tri tjedna smo je imali za cijelu godinu. Nisam imao mogućnosti poći u gimnaziju u Slatinu pa sam se odlučio za brijački zanat u Čađavici. Bio je tamo i jedan dečko iz susjednog sela Šaševa pa smo radili zajedno. Posebno iz tog vremena bih izdvojio divnu ženu majstora gdje smo učili zanat. Bila nam je zaista prava majka. Završio sam zanat i pošao k mami u Makedoniju. Imao sam osamnaest godina. Zaposlio sam se kod nje u poduzeću koje je gradilo ceste i tunele G.P. Mavrovo. Klica svećeničkog poziva i dalje je polako rasla i bujala. Jednog sam dana došao k mami i rekao: „Ja ću ti uskoro u svećenike!“ Ona se samo nasmiješila i odmahnula rukom. Ubrzo poslije tih riječi poduzeo sam i prve konkretne korake. Nisam zna točno kome se obratiti na Kaptol pa sam svoju molbu uputio na „Zbor duhovne mladeži“. Čekao sam s nestrpljenjem odgovor. Stigao je i glasio je ovako: „Nažalost, Vašoj želji ne možemo izaći u susret. Budući da imate mamu i baku, vi ćete sutra za njih biti odgovoran. Već Vam radije preporučamo kršćanski brak i vjerujemo da je to vaš pravi put!“

Čekao sam i molio, nisam bio zadovoljan odgovorom, štoviše i zbog toga što su mi spomenuli da nema tko za mene platiti sjemenište. Otišao sam u međuvremenu u vojsku u Mostar i nekako pokušao ne misliti na poziv. Vratio sam se k mami u Skopje, a onda, nakon kraćeg vremena, oboje smo napustili Makedoniju. Mama jer se ozbiljno razboljela, a ja jer nisam htio ostati sam u tuđem svijetu. Zaposlio sam se u Ljubljani i tu upoznao djevojku za koju sam mislio da bi mogla biti ona kuju želim. Ali u duši sam i dalje bio podijeljen i neodlučan. Rekao sam što se zapravo sa mnom događa. Zato, ako nađe kojeg odlučnijeg, neka slobodno pođe za njega. Pohađao sam ljubljanske crkve, a nedjeljom se nalazi na Tromostovlju s našim hrvatskim vjernicima. Tu sam upoznao hrvatske studente i jednu grupu časnih sestara. Poglavarici sam povjerio svoj nemir i svoje traženje i ona je obećala zajedno sa svojim sestrama moliti na tu nakanu. Došli smo na zanimljivu ideju – poći u slovensko nacionalno svetište Brezje, od Gospe Marije Pomagaj izmoliti milost i svijetlo za moj put. Otac Vitomir, koji je vodio hrvatsku zajednicu u Ljubljani, predložio je studentima i sestrama da idemo pješice iz Ljubljane. To smo i učinili. Za vrijeme svete Pričesti, približujući se oltaru, osjetio sam jedan mir kao i odgovor na moju želju: „Ako ti hoćeš putem svećeništva, ja hoću...“. Nije bio glas kao glas, ali meni dovoljna garancija da je to – to. Zaplakao sam od sreće i uzbuđenja. Vratili smo se u Ljubljanu i više nije bilo dileme. Trebalo je učiniti i daljnji korak. Pali su mi na pamet Salezijanci. Oni, naime, primaju i ovakve slučajeve poput mene. Bilo je to ljeto 1971. Sestra Cvetka i ja došli smo na Knežiju i razgovarali s tadašnjim ravnateljem kuće, don Litrićem. Čovjek nas je lijepo primio i rekao da ako mislim ozbiljno, da već početkom devetog mjeseca mogu početi sa gimnazijom u Križevcima. U međuvremenu, mamu sam smjestio kod istih sestara u Ljubljani, a baku smo poslali ujaku u Pitomaču. Počela je moja školska godina, drugu godinu smo se kao gimnazija preselili u Rijeku. Nisam imao posebnih teškoća sa samom nastavom, iako sam imao duži interval ne sjedenja u klupama. U Rijeci, prilikom jednih rekolekcija, tj. Duhovne obnove, do ruku mi je došla jedna knjižica s naslovom „Prava pobožnost prema Majci Božjoj“. Napisao ju je sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort. Razmišljao sam i molio, ali i ništa nije bilo jasno jer sam štivo čitao kao što se čita roman. Poslije sam molio i čitao i došao do spoznaje da bi to mogao biti moj daljnji put. Povjerio sam to otkriće svom duhovniku, a on mi je odbrusio: „Ne, ti si rođeni salezijanac!“. Šutio sam i molio. Bog mi je na put stavio čovjeka, svećenika koji se upravo spremao u novicijat Monfortanaca. Vlč. Luka Cirimotić, ujedno je i duhovni vođa sestre Cvetke i njezinih sestara. Kako Bog čovjeku na životni put stavlja prave ljude u pravo vrijeme. Luka me je upoznao s ocem provincijalom i to je bilo dovoljno. Već u devetom mjesecu te iste godine pošao sam u Rim, u kandidaturu, da bi već na godinu bio u Novicijatu. Kako Bog divno vodi svoje! Vrijeme Novicijata brzo je prohujalo, bila je ujedno i Sveta Godina 1975. Kuća Novicijata nalazi se na samom jugu Italije, nedaleko od grada Barija. Poslije zavjeta, došli smo u Rim i nastavili daljnji studij filozofije i teologije. Pet godina studija također je brzo prohujalo i došlo je vrijeme đakonskog ređenja i priprema za prezbitera. Đakonat sam imao u Zagrebu, a podijelio mi ga je moj stari prijatelj i biskup mons. Mijo Škvorc. Za svećeničko ređenje trebao sam se vratiti u Zagreb, ali Providnost se je sa mnom opet poigrala, zaredio me je osobno njegova svetost Ivan Pavao II. Na ređenju mi je bila i mama i primila je svetu Pričest iz ruku Svetog Oca. Još nekoliko prijatelja također mi je bilo na ređenju. Sutradan, u našem skolastiku, slavio sam svoju mladu Svetu Misu, a propovijedao je p. Luka Cirimotić. Aleluja!

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim