cialis generique

SJEĆANJA JEDNE BAKE NA DJETINJSTVO

BADNJAK

Tata je već tijekom godine pratio koja će borovica biti najljepša za božićno drvce (u ono se doba nisu sjekli borovi i jelke). Djed je spremio komad grabova drva od kojeg bi istesao tanke trijeske, koje bi se onda do adventa sušile (još nije bilo struje ni baterija). Mi djeca svako bismo jutro s tim upaljenim trijeskama išli na zornicu. Nije bilo lijene djece kao danas koja se jedva dignu iz kreveta. Nama je to bilo veliko veselje. Zornice su počinjale u 6 sati.

 

 

Pred Božić bi se sve čistilo i spremalo, kuća bi se redovito bijelila (krečila) tako da nam bude sve čisto. Na Badnjak se cijeli dan postilo, a kad se smračilo, djed bi donio slamu i na pragu bi mu se dala upaljena svijeća. S tom svijećom bi ušao u kuću pozdravljajući: „Hvaljen Isus i Marija! Dobro nam došlo porođenje Isusovo. Bože, daj nam svojeg blagoslova na tom mladom ljetu.“ Onda bi dalje nabrajao: „Daj nam Bog telekov, pajcekov, purekov, gusekov, racekov, pilekov i na kraju drobne i sitne dječice.“ Danas malo tko želi dječice. Tata bi poslije donio još slame, a mama bi postavila stol. Preko stola bi od nekoliko slamčica i žita napravila križ i to prekrila bijelim stolnjakom. Prije jela smo svi zajednički molili uz upaljenu svijeću. Nakon jela bismo upalili lampu i kitili bor. Bilo je nešto kuglica i posrebrenih oraha. Pod bor bi se stavio jedan manji kruh i posudica s raznovrsnim žitom. Od tog žita bi se svaki dan malo davalo kokošima. Kad je bilo sve gotovo, mi djeca raspalili smo po slami. Bilo nam je to veliko veselje. Tu smo noć i spavali na slami. Poslije bismo obilazili susjede da čestitamo i vidimo njihove borove. Svi smo išli na polnoćku. Naš susjed Štef bio je tobdžija (topnik) pa bi za svako zvono opalio top ispred crkve. Zvonilo je tri puta prije polnoćke. I za vrijeme podizanja uvijek bi se čuo top. Tako je bilo i za uskrsne blagdane. Bilo je to nekakvo ugodno i veselo raspoloženje kojeg danas više nema. Uza svu današnju rasvjetu i kič, meni je bila draža moja borovica koja je rasla na našoj zemlji nego svi borovi do stropa ukrašeni svim mogućim žaruljama. Žao mi je sadašnjih mladih jer za njih je Božić izgubio svoje značenje, pa uza svu rasvjetu, duše su ostale prazne i ničemu se ne vesele.

Na sam Božić nitko nije nikoga posjećivao. Bio je to pravi obiteljski blagdan.

Na polnoćki mladići bi djevojkama darivali božićnice (jabuke), a djevojke bi opet za Uskrs mladićima darivale pisanice. Ja sam svoju jabuku čuvala do Uskrsa. Malo je bila naborana, ali bila mi je draga takva kakva jest.

Slamu smo trećega dana nosili van. Tako smo se mi djeca mogli doista poigrati. Na svaku bi se šljivu stavio mali rukohvat slame, valjda da sljedeće godine bilje rodi.

Na dan Nevine dječice išli bi dječaci sa šibom pa nas malo opleli. Dobili bismo jabuku, kolača i koji dinar.

To je bio Božić moga djetinjstva!

 

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim