Stipe Božić u Sisku povodom 90 godina organiziranog planinarenja

HPD Sisak je povodom ove značajne obljetnice organiziranog planinarenja u Sisku organizirao predavanje Stipe Božića – K2 Trijumf i tragedija.

Šteta što se nitko od naših nije odazvao objavljenom pozivu ali valjda su bile na TV zanimljivije serije pa ih to opravdava jer raditi se nije moglo ništa pošto je i u četvrtak padala kiša kao što svaki dan pada.

Bila je to staložena i sugestivna priča čovjeka koji je našu malu Hrvatsku smjestio uz bok svjetskih penjačkih velesila a koji nam je te večeri davao odgovore kako to izgleda u zoni smrti i zašto se to radi. Kako to izgleda opisati ću u nastavku prelistavajući knjigu a na pitanje zašto možda je odgovor što je planina Sveti Mihovil (1240 m), ili Mijovija kako ju domaći još zovu, koja se nalazi kraj njegovog rodnog sela, još u djetinjstvu predstavljala dodir s izvanzemaljskim i nadnaravnim prostorima ili da se poslužim riječima našeg novog župnika – neka vrsta komunikacije s transcedentnim.

A Stipe kaže u knjizi da u trenutku ima previše ljepote i zanimljivosti za jednog čovjeka pa to treba podijeliti s drugima slikom i riječju

Bio je na Everestu, bio je na Kangchenjungi (treći vrh) pa je bilo normalno da proba i K2, drugi i vjerojatno najteži zalogaj u Himalaji koji osim penjačke težine ima opasne oscilacije vremena koje su mnoge stajale života. Stipe je bio i u Lukinoj jami na Velebitu pa kad se zbroje visine iznad i ispod zemlje drži svojevrsni svjetski visinski rekord.

O težini K2 govori činjenica je poslije Anapurne drugi vrh po smrtnosti, da ga je ispenjalo cca 300 penjača a Everest 7000 (komercijalizacija i full sherpa servis pa ako imaš love vode te do vrha noseći sve što ti treba), K2 kao ni Nanga Parbat nisu ispenjani zimi i slično.

Prvi uspješan uspon je bio 31.7.1954., talijanska ekspedicija (Achille Compagnoni i Lino Lacedelli) a tek 1977-me druga uspješna ekspedicija.

Mnogi usponi su bili prvenstveni, kao npr. Everest po zapadnom grebenu ili pak južna stijena Lhotsea (zid od 3500 m).

Kad već spominjem Everest 1979-te zgodna je priča kako je greškom YU zastavu okvačio naopako na cepin pa je poslije imao problema i morao mnogo puta objašnjavati u kakvim uvjetima nastaju te fotografije.

Koliko su te ekspedicije složene govori i činjenica da se i po 18 tona opreme nosi do baze na cca 5300 m ili tu negdje da bi penjači na vrh došli svega 6-7 kg na sebi. Na visinama od 8000 m ima svega 25 % količine kisika koju inače udišemo pa se koriste boce s dodatnim kisikom što je u Pakistanu dodani problem jer nema visinskih nosača a boce su teške pa se ide bez njih.

Već taj prvi uspon na Everest je bio na granici smrti a i tragično je završio. Prilikom silaska morali su bivakirati na 8400 m bez opreme za spavanje jer nisu stigli do gornjeg logora a slijedećeg jutra se Ang Phu okliznuo i pao 2000 m niže na ledenjak Rongbuk i poginuo.

Za K2 su se odlučili ići preko grebena Abruzzi a poučeni ranijim tragedijama do u tančine su razrađivali svaki detalj (kao npr. visoke markirne šipke da im pokažu put natrag) ali svejedno nije pomoglo, Boštjan Kekec je ostao na planini a Stipe, Zvonko i Boris su jedva preživjeli silazak nakon što su ga pokušavali spasiti.

Vrijeme je toliko podivljalo da se nisu usudili stati na vrh nego su se slikali samo dodirujući ga rukama iako su uvjeti za snimku bili nemogući. A onda u alpinizmu tek počinje ono drugo i puno teže poluvrijeme jer je silaz za anatomiju čovjeka neprirodan, plus umor, plus oluja,...

Stipe i Carlos su zalutali tražeći Logor IV i opet morali bivakirati iznad 8000 m te ponovo iskusiti tu tanku liniju između života i smrti.

Preživjeli su i ujutro pronašli Logor IV ali tu ih je dočekao novi problem, čak šest ljudi u malom šatoru i očiti znaci hipoksije kod Boštjana a bez boce s kisikom i bez dexametazona koji bi bar malo pomogao. Pokušavajući animirati Boštjana izgubili su dragocjeno vrijeme pa ih je čekala još jedna noć ovdje. Drugi dan su ga probali vući sa sobom ne bi li ga ikako spustili u sigurniju zonu ali to je na ovim visinama nemoguća misija i otprilike na mjestu gdje je u sličnim uvjetima 1986-e stradalo petero ljudi morali su ga ostaviti, pomoći mu se nije moglo a da stradaju sva četvorica nije imalo nikakvog smisla.

U toj nadljudskoj borbi za opstanak Zvonku su stradali prsti na rukama, Boris je imao problema sa stopalima a Stipe je dobio snježno sljepilo. Silazak u takvom stanju je ravan čudu. Stipe je koristio Zvonkove oči koje su mu govorile kuda treba ići jer skoro ništa nije vidio a Zvonko je koristio Stipine ruke koje su mu prekapčale opremu. Kada su već halucinirali od umora i boli odozdo se čuo glas Šveđanina Kroppa iz ekipe koji im je došao pomoći pa ih je doveo do Logora II gdje je donio jednu bocu s kisikom za oporavak.

I što reći za kraj ovog napisa? U toku večeri su spominjana i dva moja poznanika, Vladimir Mesarić (u ekspediciji na Everest 1979-e) i Žiha Kalman (teško stradao 1982-e pri silasku sa Pisang Peaka) pa da završim Žihinim riječima koji je svoje stradavanje opisao u knjizi 'Do posljednjeg sloja' da sjećanja spasi od zaborava, ili što je još gore, kako kaže, od pretjerivanja.

Stipe Božić u Sisku povodom 90 godina organiziranog planinarenjaStipe Božić u Sisku povodom 90 godina organiziranog planinarenjaStipe Božić u Sisku povodom 90 godina organiziranog planinarenjaStipe Božić u Sisku povodom 90 godina organiziranog planinarenjaStipe Božić u Sisku povodom 90 godina organiziranog planinarenja

 

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim