Velebitska lamunjanja

Tri člana HGSS-a i moja malenkost. Nije mi još uvijek jasno kako su mene uzeli sa sobom, valjda su se sažalili zbog minulih zasluga za razvoj planinarstva u Moslavini jer, budimo realni, mojih 62,16 godina starosti se baš i nije uklapalo u tu priču. Ide se gotovo sa nule u Velikoj Paklenici i u jednom danu treba sa punim ruksacima doći na Struge (1400 m) a ekipa kondiciono nabrijana naspram mojih krajnjih dometa u obliku uspona na, recimo, Benedikt.

No, u planinama je mnogo toga nepredvidljivo pa sam eto ja prvi došao na Struge a imao bi i veliku prednost da me nisu kočili. Neću vam otkriti kako je došlo do toga ali vjerujte mi na riječ - oko toga će se ispredati mitovi i legende za dugih večeri po planinarskim skloništima.

Prvi dio puta je više/manje šetnica kroz Veliku Paklenicu do planinarskog doma, nakon doma postoji opasnost da zapnete u Ramića dvorima jer treba sa domaćinom razmijeniti tekuća pitanja. Nakon toga vas čeka beskrajno dugačak uspon kroz šumu prema prijevoju Buljma a onda još kratko po planinskoj livadi do skloništa Struge.

Na Strugama smo imali svečanu večeru jer je Boris ml. uz sve terete u ruksaku ponio i napacanoga mesa za roštilj. Vatru zapaliti u ovim uvjetima je nauka ali pomogla je tzv. HEPO svijeća.

Drugi dan nas je čekao uspon na Vaganski a bilo je planova i za Sveto Brdo ali se ispostavilo da baš i nisu uvjeti za sve planirano. Zapelo je već nakon dvadesetak minuta jer na Marasovcu možda ima vode ali je pod debelim slojem snijega pa ne možete do nje. Trebalo je na plinskom kuhalu otopiti dovoljno snijega da svaki ima bar po jednu bocu vode i to je odnijelo dosta vremena. Drugi problem je duboki mekani snijeg po kojem je izuzetno teško hodati a puno puta uletite i u grmlje sakriveno ispod njega. Ipak, s noge na nogu i uspjeli smo doći na Vaganski vrh.

Boris stariji je u ruksaku donio buket umjetnog svijeća koje smo fiksirali kamenom na vrhu a u spomen za sve poginule branitelje a posebno članove planinskih postrojbi.

Procijenivši situaciju odlučili smo odustati od Svetog Brda i pronaći tzv. Lipu stazu za spust do planinarskog doma. Ne znam tko joj je dao naziv ali trebalo bi dotičnoga tjerati svaki dan po njoj jer je dobrim djelom pokrivena siparom i jedini način hoda je proklizavanje (grrrrrr). Spuštao se prvi mrak kada smo se dokopali doma gdje smo prespavali i drugi dan lagano do auta pa kući.

Jako lijep izlet, jako lijepo odabrano vrijeme prije ljetnih vrućina a i odlazak ovako u tjednu garantira izbjegavanje gužvi. Jedini je problem što je nemoguće ponijeti toliko gemišta koliko se može popiti pa ovim putem apeliram na sve one vinogradarske mahere koji su znanjem naslijedili tekovine iz Kane Galilejske ako itko zna neku tehnologiju da se vino pretvori u prah da ga se može nositi u neograničenim količinama neka nam kaže, na planini ima vode ili ima dovoljno snijega za otopiti a bilo bi prekrasno kada bi se tokom večeri u skloništu čula rečenica - da smutim još pet litri ili idemo spavati???????????

Velebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanjaVelebitska lamunjanja

P.S.

Zadnje dvije fotke su bivša podzemna skloništa koja se uređuju za turizam.

 

 

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim