Samarica

MOSLAVINA (IZ PUTNIH USPOMENA), Dragutin Hirtz (1853-1921), prirodoslovac i publicist

   Kako je Luki na Moslavačkoj gori poznat svaki put i svaka staza, krenuo je i on s nama do Samarice. Iz Jelenske pođosmo u 7 i po sata za liepa jutra do Kamenice, a odavle onom bujnom dolinom Podjelen prama Mjesečkoj kosi, a tada uzbrdice u bukovu šumu. Da ovuda ljudi mnogo prolaze, svjedoče bukve, jer je malo koja, da ne bi bila izpisana. Na jednoj bukvi urezao je netko kalić sa cviećem, na drugoj ugledasmo urezanu kapelicu, na trećoj vojnika, na četvrtoj čovjeka, koji puši iz lule, na petoj konja sa jahačem, a na jednoj urezane ove rieči: Pomoz Bog i Majka božja i Kramarićeva Roža. 

   Osobito se htio iztaknuti, koji je urezao sliku nečastivoga, kojemu je na glavu naklopio kapicu sa dva privinuta roga, uho mu izgleda kao srp, usta kao u zmaja, kojima prinaša kržljavu ruku. Ova je porasla iz vrata, dočim je druga porasla na leđima, te se je njome nečastivi uhvatio za kovrčast rep. Taj bi nam odavao čuvara one domaće životinje, koja nas hrani mesom i slaninom. Malo dalje pala nam u oči opet slika crkvice u koju je nečija ruka urezala ime Isusovo. I tako te izpisane bukve prate na daleko, pak ti ta izložba prikraćuje vrieme dok stupiš i u Garjavicu izpod koje te dočeka šum potoka Košutice ili  Podgradske, koja dolazi od grada Košute. Dodjosmo na šumsku čistinu, koja se zove Mjesec, pak je tu u jedan stup netko polumjesec i narisao.  Ovdje prestaje Mjesečka kosa, a počima ona pola Moslavačke gore, koja se zove Garjavica. Ovdje te u bukovoj šumi prima šuma  hrastova u kojoj ima na ravnjaku orijaških stabala. Minuv hrastik, prima te opet šuma bukova, pa opet hrast, a onda šuma u kojoj je porasao grbavi grabar. Prošlo je 10 sati i po kad smo se počeli spuštati prama potoku i došli pod brieg Malu Sredsku, gdje je krčevine pokrila već poznata nam Erechthites hieraciifolia. Riešiv se šume, koja nas je preugodnom hladovinom razblaživala puna dva sata, dođosmo na otvorenu i pustu  cestu, koja nam je u vrućini dodijavala svojom žutom, ilovastom prašinom i zato bijasmo sretni, kad smo zagledali na briegu  Samaricu, cilj našega današnjega putovanja.   Ovdje se svratismo župniku, sadanjemu podarhiđakonu Franji Papiću, komu bijaše veoma milo, da sam jednom zapao i u njegove krajeve. Kad smo se malo odmorili, zapita me vrli domaćina, da li poznam bilinu, koja se zove vretenac ili vošćika, što raste po livadama. U tom imenu odala nam se preslica poljska (Equisetum arvense; Ackerschafthalm, Katzenzahl) a dobro poznata bilina za koju pribilježismo i narodno ime Konjščica, jer izgleda kao griva u konja, dočim ju Niemac prispodablja repu konja i odtuda valjda ime Pferdeschwanz. Domaćina nam pripoviedao, da voščiku rado pasu konji, ali kad se napasu, da počmu na zadnje tielo padati. Jedna kobila tako je nastradala, druga da se srušila i natražke sjela. Nekom seljaku oboljeli konji, a kad ih je prestao hraniti vošćikom, opet su ozdravili, dočim rogatu blagu nije naškodila.
    U Samarici imade Primoraca, koji su se ovamo doselili prije 20 godina i s jednim smo se sreli, kad smo pošli, da razgledamo župnu crkvu. Preselili su se ovamo iz Staroga grada, a iz suzne naše doline, gologa Podgorja, a protjerala ih nestašica vode. Ima ovdje šest kuća, u kojima živu Modrići, Dragićevići, Kirini i Miškulini. U Maloj i Velikoj Šumlanici ima Primoraca iz Staroga grada i Cesarice, a u drugoj potiču dvojica iz Klade, a jedan iz Jablanca, dočim su u susjednom Oštrom zidu svi Primorci Jablančani. Župna crkva u Samarici posvećena je sv. Kati, dočim su ostali žrtvenici posvećeni sv. Jelisavi, sv. Mihajlu i
sv. Obitelji. Crkvu ovu posvetio je 30. lipnja godine 1805. zagrebački biskup Vrhovac za župnikovanja Josipa Gjurkovečkoga, koji je kupio orgulje i uru o vlastitom trošku. Brigom sadašnjega župnika i podarhiđakona crkva je obnovljena, crvenim, žutim i modrim kamenom potaracana. Za objeda mnogo smo puta svratili okom na uljenu sliku Gjurkovečkijevu, toga vrloga duhovnoga pastira i književnika, ali nam ono zapelo i o staru jednu kartu, na kojoj čitasmo ovo: Situations-Karte der Szamariczer Pfarr Anno 1824. durch den Unter-Lehrer L. Skroboth. Gr. Erdoedi Herschaft in Moszlavina. Scheidungs-Linie. Garjevicza Waldung. Na toj su karti zabilježena mjesta: Garić, Podgarić, Šimljanik, Garešnica, Samarica,
Oštri zid, Gornja i Dolnja Petrička, Smiljana i Krivaja. Župa samarička graničila je za krajiške uprave sa kumpanijom vukojevskom, čazmanskom i župama u Ivanjskoj i Ploščici. Godine 1899. brojila je župa samarička 2729 duša, a godinu dana kasnije 2760 duša, medju kojima su žitelji u Krivaji sami Magjari. Najnapučenija je Samarica (747; 756 duša) i Petrička (687; 682 duše). Godine 1876., kada je sadanji župnik došao u Samaricu, našao je u župi 1800 duša. Samarica leži uz cestu, kuće su pokrivene slamom, koju je ponajveć povezana prutkama od breze. Kraj je brdovit, brda pokrivena šumama ili obrađenim tlom, koje pada u oči i onim raznoličnim dolovima. Cielo selo, kad ga gledaš sa visine, kao
da je u gaju, ali taj gaj ne stvara šumsko drveće, već ga stvaraju plemenite voćke, među kojima se iztiču jabuke zelenike i pisanike. U vrtu pučke škole poraslo je do 20 vagana raznih jabuka i 180 vagana šljiva, tako je ovdje povoljno tlo za voćarstvo.
     Poslije objeda poveo nas župnik selom, u kojem kao dobar pastir pozna svaku svoju ovcu. Pred jednom je kućom sustao i upozorio nas na čestite roditelje, koji imadu sedmero djece; pred drugom reče: Ovaj je čestit; pred trećom: Ovaj je marljiv; pred četvrtom: Ovaj bijaše siromak, nu sada ima u štedionici 7oo for. I tako smo razgledali mnogo kuća, s narodom se do volje porazgovorili, ali u razgovoru i zabavi pomislili i na daleki naš dom. Vrli  domaćina, kojemu budi i ovdje izrečena srdačna hvala, nije dao da putujemo Moslavačkom gorom pješice, već doviknuo slugi, da upregne.  Oprostiv se na hrvatsku, poletiše konji put Čazme, kamo smo poslije osme ure došli bili, vozeći se iz Samarice pune dvie ure. U Čazmi smo se odmorili, a tada u 10 i po krenuli u tamnu noć, te umorni i pospani, a punim  vrećama jabuka, stigli u tri sata i po u Jelensku Gornju, gdje smo drugoga dana odmarajući,
uživali krasnu onu zelenu okolinu Moslavačke gore.   

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim