Mikleuška

MOSLAVINA (IZ PUTNIH USPOMENA), Dragutin Hirtz (1853-1921), prirodoslovac i publicist

     14. rujna rano jutrom spremismo se u Mikleušku. Ovamo me vuklo dvoje; prvo, da vidim Paklenicu  u koje vade paklinu, a drugo, da obađem i razgledam razvaline u šumskom kraju Perušića o kojima narod priča malo ili ništa.

    Iz Jelenske krenusmo na put rano ujutro te smo se za malo uzpeli na brieg Jaruge, otkuda nam se otvorio liep vidik na selo, bližnje zelene kose i na daleki Jelen-grad. Na Jarugi ima neka poput brašna biela i mastna zemlja, koju pokriva ilovača, a takovu smo zemlju drugoga dana našli i kod Samarice. Prošli smo obćinskim  gajem u kojemu raste bor, smreka, ariš i tu se svratismo u vinograd starešine, gdje smo po volji zobali. Za malo nas je put doveo u zračnu bukovu šumu, kojom se spuštasmo oširokim putem, dok padosmo u zabitan dol, kojega protiče Mikleuška, koja se kraj Garešnice salijeva u Lonju. U toj gorskoj zabiti leži  Kutinac, gdje je lugarnica pred kojom nađosmo lugara i još jednoga čovjeka. Da su ljudi ovdje riedki, svjedočio je i naš dolazak, jer smo ovamo pali kao biele vrane. Malo smo posjeli, da pitamo lugara znade li što ruševinama, no nije znao ino, već da se onaj šumski kraj zove Perušić, a mjestu samomu da narod veli crkvina. Za Jelen-grad nam reče, da je u njemu živio gospodar Jelen, a kćer njegova da se je zvala Jelena, pad doda: Tako smo čuli; ako su drugi lagali, onda mi polagujamo. Iz Kutinca poslasmo čovjeka u Mikleušku, da tamo najavi naš dolazak, a zatim krenusmo u polje, pak onda šumom  u kojoj nas je iznenadila krasna trava Molinia coerulea u koje su vlati samo u dnu koljenčaste, naličje lista modro-zeleno, a zanimiva je ova trava i toga radi, što je metlica za cvatnje crno-ljubičasta. No ova se odlikovala i svojom veličinom, jer joj bijahu vlati više od metra visoke (var. altissima.) Iz šume dođosmo u jednu bujadljicu u kojoj bijaše bujad tako visoka, da smo se u njoj izgubili, a put si štapovima krčili. Izašav, zagledasmo u bukovoj šumi velike razvaline, kojima se u ovoj zabiti nebi nitko nadao. Razvaline od kojih stoji još jedan zid, leže na poluotoku, što ga stvaraju potoci Perušići, koji se kod Kutinca salievaju u Mikleušku. Preostali zid pružio se od jugo-zapada prama sjeveru-iztoku, visok do 8 m. Od njega odvaja se drugi zid od sjevero-zapada prama jugo-zapadu u četverokut, debeo 1.5 m. Do njega su ostanci drugoga četvero-kutnoga zida. Stojeći na razvalinama, razabrasmo, da su zidovi pravokutni, kojim odmjerismo duljinu na 14, a širinu na 12, a razabiru se i temelji zida, koji su dugi 30 m. Na desno se vide ostanci i drugoga zida, a iz vana, po kojem smo išli, i trećega.  U onomu zidu, što se osobljuje, nađosmo udubinu, a Luka nam reče da bijaše tu svetilnica (posuda za svetu vodu),  koju su starci prenesli u župnu crkvu u Jelenskoj. Stajaše u popriečnom zidu, koja je sva još požbukana, gore široka 42, dolje 54 cm. Do nje je uzidan oklesan kamen sa uresima, koji pripada valjda kojemu stupu. Na tom prostoru, koji i Luka zove crkvina, porasle su nekoje ogromne bukve, a njihova nam orijaška trupla svjedoče, da te razvaline obstoje već odavna. Jedna je izbila izpod samog ogradnog zida, te ima u prsnoj visini 3 m i 62 cm objama; njoj naproti ima druga, koja mjeri 2 m i 62 cm.,  dočim ima treća 2 m i 64 cm. Potoci se sastaju pod gradom, što leži u gluhom dolu među dvie gorske kose. Kod doljnjega potoka vide se također tragovi zidova, a vide se i obkopi, u koje se je mogla  napustiti voda. Razvaline su nieme, nu po imenu crkvina i po svetilnici stajaše ovdje valjda crkva sa samostanom. Profesor Klaić piše ovo: … Oko godine 1295. nastaniše se na brdu Gariću također Pavlini i utemeljiše svoj samostan sv. Marije. (monasterium glorississime Dei Genetricis Mariae de  Monte  Garich). Ovaj samostan dobio je od godine 1295.-1351. od susjednoga kaptola čazmanskoga mnogo privilegija, te postade doskora veoma znamenit. U taj su se samostan sahranjivali mnogi odlični velikaši te su rođaci njihovi zato darivali samostan svakim blagom. Tako je samostan dobio darova od Pavla Peća godine 1408., a isto tako sliedeće godine 1409. od Pavla Ćupora iz Moslavine, župana križevačkoga. Sve ove darovnice potvrdi na želju priora Stjepana sliedeće godine 1410. sam kralj Sigismund. …Ne dugo zatim ili godine 1295. magister Tiburcij, buduć bez djece sagradi treći samostan u Gariću, pokloniv mu za uzdržavanje svoj posjed Stupno. (I. T k a l č i ć: O stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlina. Rad jugosl. akad. knj. XXIII. 1888. p. 55.). Roberto Kauk u svom djelcu: Poviest pavlinskog samostana u Lepoglavi (p. 11.-12.) navodi za Garić-goru pavlinski samostan kojega je utemeljio neki Tiburcij godine 1295., koji bijaše nastanjen još godine 1571., kako piše ljetopisac reda. Po Radoslavu Lopašiću bijaše samostan pod gradom Garićem osobito na glasu, kojega su razorili Turci (Vienac 1878. p. 238: Kamensko i Pavlini) Klaić meće taj samostan na brdo Garić; Tkalčić u Garić, Kauk na Garić-goru, a Lopašić pod grad Garić. Sva se četvorica slažu u tome, da je na Moslavačkoj gori stajao znamenit i glasovit samostan, ali se razilaze glede mjesta na kojem bijaše sagrađen. Kako među razvalinama i podorima grada Garića nisam opazio ostanaka, koji bi sjećali bilo na samostan, bilo na crkvu; kako jedno i drugo narod nijednom rieči ne spominje: kako tih ostanaka ne ima niti u bližoj okolini grada: držim da imamo ostanke toga samostana tražiti u Kutincu, što bi i odgovaralo onomu staništu pod Garićem, jer grad leži u istinu na 376 m visoku brdu, dočim samostanske razvaline leže u prodolu, dakle pod gradom, a ne predaleko. Moguće, da je ovdje stajao i koj grad, kojemu se je ime sačuvalo u šumskom kraju Perušiću. Godine 1524. spominje se neki  Perusyncz … ad castrum Wasmegereche (Medjurić), kao posjed Ladislava de Kanysa,  a isto se ime piše na drugome mjestu Prewsynch, ali se ne može utvrditi (podnu  Ruvarcu), da li je to Perušić kod Kutinca. (Starine V.). 

      Sa ovih zabitnih razvalina, koje su u Moslavini malo komu znane, zapustismo se opet bukovom špumom u 11 sati prije podne. Pošli smo valjda starim kolnim samostanskim putem, koji se pomalo gubi. U šumi čudili smo se onim preliepim oblicima biele grive (Clavaria;Traubenbarentatze), gljivi po bukovim trupcima, koja svojim oblikom oponaša koralje, zato njemački i Korallenschwamm.  
      U 12 sati, kad smo iz šume izašli, zagledasmo crkvu sv. Ilije u Mikleuški, što leži od Kutine 16 km daleko. Na lievu ruku leži Selište, siromašno pravoslavno selo, dočim se Mikleuška razštrkala u kotlini.   Okružena je sa sviju strana bregovima i šumama, a lazi pod njome jedan neznatan potočak. Dok i ovdje nije trsna uš zarazila vinograde, hranio se je narod od njihova priroda, nu odkada su propali, a propali su užasno, bavi se narod i ratarstvom, a ima tamo i jedna kamenara, u kojoj se lomi dobar kamen. Prvobitna crkva bijaše drvena, a nova je crkva sagradjena tek godine 1884. Pravoslavni su naselili Mikleušku iz Moslavine. Nedaleko moslavačkoga grada ima brieg  Krmelovac, na kojem bijaše vlaška naseobina, ali je Vlahe, kako se i danas pripovieda u Moslavini, gospoštija preselila u Mikleušku. Na Krmelovcu, koji
smo obašli, sada su polja, nu kad oru, nađu opeke i naiđu na temelje prijašnje naseobine.
     Kod Mikleuške ima na visoku brdu i Jezero, koje da u sredini nikada ne zamrzne. Tamožnji učitelj S. K. pripoviedao mi, da su jednom u to jezero pala 4 vola i volar, a izašli kod Lonje. Po tome bi ova vrbinjem zarasla bara podzemno komunicirala Lonjom, što bi valjalo dakako dokazati.
      Od Jezera spuštasmo se u  Paklenjaču, gdje su još ggodine 1898. vadili paklinu o kojoj je Ljudevit Vukotinović pisao u Gospodarskom listu već godine 1855. U jednom dolcu ima 56 m duboku granitu izkopan bunar, koji se podzemno širi u 30 m dubok kanal u kome se skuplja paklina promješana vodom. Nad bunarom bijaše smješten vitao, na ovomu kabao o konopu, kojega je jedan konj izvlačio iz dubljine. Radilo je u novije doba 8 radnika, nu jer se trošak nije mogao podmiriti, napustiše daljnje izkapanje..
      Kako smo iz Paklenjače otišli u 6 sati, uhvatila nas je noć u kojoj su nam dobro došle Lukine biele gaće, jedini predmet koji smo razabirali u toj mrkoj noći. Ne hodajući, već teturajući i spotikavajući se o korenje i kamanje, dođosmo  poslije 8 ure u Jelensku, a blaženi bijasmo od onoga časa, kad smo u selu zagledali iz daleke šume prvo svjetlo.

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim