Grob kaludjera i Jelen-grad

MOSLAVINA (IZ PUTNIH USPOMENA), Dragutin Hirtz (1853-1921), prirodoslovac i publicist

Fotografije: JOLE

    Od grada Garića pošli smo opet krasnom bukovom šumom, a jedva što smo pokročili, poče sudrug Vjekoslav govoriti prvi stih Nemčićeve pjesme, ali se domala sjeti, da ju je već od mene slušao, pak će zato:

    Ban ukopan u svom gradu
    Bez pokoja jednom sjedi,
    Kad u ponoć gospu mladu
    Sluša u snu što besjedi:

    “Oprošteno jest griešnima:
    Zulumčaru, ubojici,
    Oprošteno svima, svima –
    Samo nije izdajici”.

    Naš dobroćudni Luka koracao napried, a za po sata stao, obazro se prama nama, pa nam doviknuo: Sad na ćemo na grob kaludjera i za to malo sustasmo pred grobom, kojega Nemčićeva pjesma meće u daleki deveti viek.   Kaluđera grob leži u bukovoj šumi na brdu, koje zovu Kaluđerovo  brdo, što se uzdiže 440 m nad površinu morsku. To je planinska zabit o kojoj Nemčić punim pravom pjeva:

    Tam’ nit slavulj, drobna ptica,
    Milo tužne pjesmi cvili,
    Niti nježna golubica
    Vjerenika svoga krili.
    
    Vrh stoljetnih javorika
    Kao ćuk noćnih usred tmina,
    Vijar tudi tol’ urlika,
    Da se ori sva dolina.

     Na desno od oširoka puta, kojim smo došli, ima šumska čistina, na toj čistini humak, na humku grob, a pred njime drven križ visok do 5 m, širok l.5 m, a debeo 2 dm. Do groba zeleni se pet mladih lipića, a na okolo bukve u koje su urezana razna slova. Prije bijaše na grobu zataknut običan nadgrobni križ. Kad je Nemčić služio kao sudac u Moslavini (1838. do 1840.) bijaše ovaj kraj svakako pustiji, šuma ogromnija, jer su i sada bukve-bjelušice visoko zamakle u zračnu visinu. U ono vrieme valjda ne bijaše križa, jer pjeva:

    Bez nadgrobna krsta i ploče
    Tiho, tavno u zabiti,
    Gdje se samo sove roče,
    Gdje san nikad ne zasviti.

   Danas, kad je šuma riedka, cio je kraj pitomiji, ali  sa Kaluđerova brda ne uživasmo nikakova vidika, niti nam je oko palo ubavu Moslavinu. Oko Kaluđerova groba liepo smo se razmjestili, kamen jedan bijaše mi sjedalom, a debela jedna bukva naslonom. Najviše me zanimao Lukin torbak, da vidimo, kakove nam krije zaire, jer od rana jutra nismo ništa okusili bili. Gledajući i zureći u taj nam tajinstveni grob, rađale nam se u duši razne misli. O kaluđeru niti su što znali prijatelji, niti mi je umio što pričati Luka. U Mikleuški čuo sam, da se je kaluđer vraćao gorom jašući iz Jelen-grada u grad Garić. Kad je došao u duboku šumu i zapjevao:  Nit se bojim vuka, nit hajduka, da su ga zaskočili i sasjekli, dočim nam Nemčić pjeva:

    Jednom nadju u planini
    Raztrgano u sto strane
    Truplo njeg’vo goranini,
    Te ga tamo i sahrane.

    Strunuše jur davno kosti
    Izdajice kaludjera,
    Al mu se duh bez milosti,
    Još i sad po svietu tjera.

    Od ponoći, pa do zore,
    U prilici vukodlaka,
    Obilazi stenjuć gore
    Na trepet i strah seljaka.

    Zato vihor tol urlika
    Po samotnoj ovoj stazi,
    Zato neki čam putnika
    Čudnovato obilazi.
    
    Oj Slavenko plemenita
    Bog te čuvao te nesreće:
    Kaludjera da mahnita
    Duh ti čedo ne ureče.

ImageMjesečkom kosom podjosmo do Jelen-grada, da vidimo grad u kojem je po priči niknula Nemčićeva pjesma. Pošli smo i opet hladovitom bukovom šumom, a putem, koji je valjda nekoć od Garića vodio do ovoga grada. Stigli smo pod brieg na kojem su razvaline Jelen-grada danas također u gustoj bukovoj šumi. Velikom strminom, koja nam je izbila mnogu kaplju znoja, dođosmo do dubokih obkopa, koji okružuju grad. 
ImageJelen-grad sagradjen je u prilici pravokuta, pa se je protegnuto od sjevera k jugu i sa svake ove strane utvrdio po jednom kulom. Duljinu mu odmjerismo na 80 koraka, dočim je 10 – 20 m širok, a južni zid do 6 m visok. Na njemu stoji razvaljena kula, valjda stražarnica, gdje se je o desni zid prislonila ogromna osobita oblika lipa, koja pada u oči i sa brda sv. Benedikta. Kraj nje ulazi se u grad,
na 2 m debeli, u kojem smo također našli nekoliko razvaljenih stuba. Ciela nutrinja grada nalikuje velikomu dvorištu, koje je na debelo posuto kamenjem do sjeverne kule pod kojem ima svod u prilici podruma.  Tu je porasla ogromna lieska sa četiri debla od kojih ima jedna u objamu 67 cm, dočim deset velikih hrpa, stvarajući ljeskovu šumu, zasienjuje cielo dvorište u kojem ima zarušen zdenac i jedan debeo javor. U zidovima gledali smo i škulje za topove, a izvan njih i gradski kolnik.   U Jelen-gradu po Nemčićevoj je pjesmi živio Bjelin bane. Jednoga si dana u cik zore prizvao svoju gospu, pa

    Tiho njojzi tada kaže:
    Slušaj, kruno ljepotica!
    Ak’ te noći san ne laže,
    Do mala ćeš bit kraljica.

    Sluša žena gospodara, pa mu tada probesjedi:
    Obmana te, bane, vara,
    Dobar hrišćan san ne sliedi.

ImageNo, što je slabo srce žene govorilo, zato ban ne haje, već piše nebrojena pisma na sve strane, da sakupi pod buntovnu zastavu družbu sebi sličnu, da ugrabi krunu starom kralju Radoslavu. Sreća mu se iznevjerila, jer je većina velmoža ostala kralju vjerna, na što je ban Bjelin planuo osvetom, ali potiče zalud na pobunu domovinu i pun osvete gnjevno viče: Budi dakle plien tudjinu!

    Jednoga dana slušao je ban, što je sanjala banica, pak:

    Uzdrman gospu budi,
    Da mu kaže, što sanjaše,
    Al gospoja bolje ćudi
    Banu tako govoraše:

    Sanjala sam strašan sanak,
    Da sam bila na sudištu,
    Gdje se plaća čudan danak,
    Gdje tvu dušu vrazi ištu…

ImageNa ove rieči prođoše  Bjelin-banu srhovi tielom, rado bi odustao, al’ ne vidi shodne staze, svoje glave mu je žao. Najmljeni tuđinac harači mu domovinom, a da ban uteče krvničkomu maču, zakloni se među samostanske zidine i posta kaluđerom.

 



    Al ni usred manastira
    Sudbinu si ne ublaži,
    Viek ga dalje nemir tira,
    Viek zaludu pokoj traži.

ImageKao izdajica domovine, ostao je bez doma i ognjišta, odabravši si za utočište duboku i gluhu šumu Moslavačke gore, da se njome bije i prebija poput divlje zvieri.

 



    Žig na čelu, crv uduši
    Čine bana pomamljena,
    Njeg’vo tielo se izsuši
    Kano grana usječena.
    
    Biesno kliče: Svima, svima,
    Zulumčaru, ubojici,
    Prošteno je svima, svima-
    Samo nije izdajici.

ImageTako je prošlo mnogo dana, da se kini i prekida, dok je biedno i kukavno svršio na onome mjestu Kaludjerova brda, s kojega pođosmo do Jelen-grada. O Jelen-gradu nam je poznato, da mu bijaše gospodarom izumrla plemićka obitelj Ćupora, koja je imala svoj predikat po mjestu Monoszlo (Moslavina), a porietlo joj je do sada nepoznato. Već godine 1351. spominju se Nikola Ćupor, nadbiskup i brat mu Tomo, kao državni sudac i vojskovođa protiv Turaka. Pavla Ćupora vojvoda je Hrvoje godine 1415. utopio, a javlja se godine 1408, 1409. i 1412. kao veliki župan križevački, a od godine 1412.-1418. bijaše ban slavonski. Sinovi Ahaz, Demeter i Juraj pratili su cara i kralja Sigismunda u Rim godine 1433. Nikola Ćupor (+1473) bio je godine 1467. sedmogradski vojvoda. Obitelj je izumrla godine 1492. sa Stjepanom Ćuporom,  a ogromna imanja u Hrvatskoj (Jelengrad, Moslavinu) i 75 sela županije križevačke i zagrebačke baštinio je Tomo Bakoc, prvostolnik ugarski i njegovi nasljednici, potljašnji grofovi Erdödy, koji nose i sada drugi predikat de Monoszlo. (Ivan Bojničić: Der Adel von Croatien und Slavonien)
    Putem Mjesečne kose, na kojem se blistalo macino zlato i srebro, spustismo se u krasnu dolinu Podjelen, koju protiče na po sata daleko poput suze bistra Kamenica, poslije zvana Jelenska. Na bistroj smo se vodi razhladili, a tada pošli uzbrdice do Češkovićeva zdenca, zdena vrela, gdje smo se sladko napili. Ovom dolinom, koju pokriva svježa šuma jalšova dođosmo za  po sata u Kamenicu, gdje se vide začetci gradit se imajuće pilane. Ovdje smo pošli do kamenare, u kojoj se lomio granit za Jelačićev spomenik u Zagrebu, dočim se sada prave granitne kocke, kojima taracaju ulice. Uz put se svratismo i u lugarnicu, gdje bijasmo od lugarove sestre, a učiteljice ručnoga rada, počašćeni, a okruženi  prekrasnim cviećem, koje je savila u bujne kite i njima udobnu si sobu ukrasila. Ružičastim zviezdanom u zapučku oprostismo se od gostoljubiva lugarovog doma i Kamenice, tog ugodnog zatišja Moslavačke gore, da krenemo u Jelensku i da se snom okriepljeni spremimo na novi daleki put u Mikleušku. Zaustavili smo se kod mliništa, gdje je nekoć stajao mlin Udmanićeva otca, u kojem je Joco Udmanić sprovodio mlade dane svoje. Koji  su ga poznavali, hvale ga kao čestita čovjeka, kojemu je srdce otrovao vlastiti otac, kad ga je nagovorio, da s njime krade volove. Nestalo otca, nestalo mlina, dočim su mu sina Josu ubili na Potoku u Popovači, a krmci mu poslije razrovali grob i kojekuda kosti raznesli.

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim