Na brdu sv. Benedikta i Garić-grad

MOSLAVINA (IZ PUTNIH USPOMENA), Dragutin Hirtz (1853-1921), prirodoslovac i publicist

Fotografije: JOLE

     Iz Moslavine zakolinčali konji prama Gornjoj Jelenskoj, otkuda smo imali da nastavimo svoje putovanje Moslavačkom gorom. Prijatelj Joža  najavio moj dolazak tamošnjemu učitelju, a kad si preporučen, pa još preporučen sudrugu, laglje ti je putovati novim i nepoznatim krajevima. Kad smo cestom zavinuli, zagledasmo prvu, pa drugu, treću kuću, a na briegu župnu crkvu oko koje se pribralo selo, ali i  otegnulo uz cestu. Kola pristanu, a nama pale oči na krasno cvieće i liepe voćke, koje ugledasmo pred školom, a za malo izletio stubama i mjestni učitelj  Vjekoslav P., koji me pozdravi vesela srdca, kao i njegova domaćica,
vrla prijateljica moje pokojne supruge. Prije desetak godina oprostio sam se s njome kao gospojicom, pa mi bijaše milo, da ju pozdravih u ovim bujnim krajevima kao gospodju. Od sudruga sam saznao, da iz Kutine poruke još nije  primio i zato pođosmo u susret poštaru, koji je imao doći poštom iz Popovače. I došao, izvadio poštu, a među novinama i list iz Kutine, i tako mi došli ovamo prije preporučnog pisma. Za večere učinismo svoju putnu osnovu. Zanimao me uvelike Garić-grad, a po gotovo Grob kaluđera. Prijatelj iz ormarića izvukao staru jednu čitanku i počeo čitati Nemčićevu pjesmu. Slušajući ga pozorno, malo mi se po malo prizivahu u pamet stihovi, koje sam učio kao dječarac i duša mi se prenosila u ono već sada daleko doba.  I moja su usta počela šaputati prvu kiticu:

    Moslavinskih sred planina,
    Samotan se grob vidjeva;
    Nit ga krasi mramorina,
    Nit ga suza ka polieva.

    Drugog dana osvanulo krasno jutro. Nebo bilo kao vedrac, a kako je nategnuo vjetar pogorac, bijaše zrak preugodno hladan, dapače nam bijaše, kad smo zakrenuli pod goru i studeno. Vodićem nam bijaše Gorštak Luka Majnarić, koji potiče starinom iz Delnica u Gorskom kotaru. Nisam ga pitao otkuda je, ali kad sam mu razmotrio obličje i čuo govor, odao mi se kao gorštak. Da je gorštak, to mi je potvrdio, ali nije znao kada su se njegovi starci u Jelenskoj naselili. Znade, da su došli kao drvodjelci i kuće im bile po bregovima i oni tamo bili, dok bijaše šume, a kad su ove izkrčili, došli su k vodi. Osim njega ima ovdje i Petranovića, Kezelea, Čopa, koja prezimena i danas živu u Delnicama i drugim mjestima Gorskoga kotara.  Da o Luki saznam što više, obratih se pismom na Jakova M., umirovljenoga učitelja i omladinskog pisca u Delnicama. Ovaj pitaj i prekapaj po župnim knjigama, priobćio mi je ovo … Delničani selili su se dva puta u Kosinj, u Liku i to godine 1700. i 1723., kao što to dokazuje kupovno pismo u moje obitelji od 7. rujna 1723., što ga je sastavio upravitelj Leopold Fezole, Nj. ces.  i kralj. svitlosti sluga i ferboltar. Za Jelensku Gornju ne imam sada podataka, nu po kazivanju moga otca selili su se tamo Delničani 40 – 50 godina kasnije, dakle oko godine 1770. Čudno je, što se Majnarići zovu najprije Malinarići, kasnije u rečenom pismu Malnarići, a osam godina kasnije i to od 7. lipnja 1728. pišu se Majnarići. Jelenska Gornja spadala je prije pod župu u Ludini, a svoju crkvu ima od godine 1796.
    Luka Majnarić čovjek je otvorene glave, upućen i u prirodne prilike, a nekoje biline zove imenima, koja su i danas poznata u Delnicama. Tako mu je Ruscus aculeatus breberina, Atropa bella donna veliki koren; Vinca minor žingerlet, Physalis Alkekengi vučara. Spremio se Luka, kako valja, jer je znao da su naši puti danas daleki, ali je sobom ponio i oštri nadžak, pa na nj objesio trošak, što nam ga spremila sudrugova supruga. S prašne ceste skrenusmo preko potoka Jelenske na Vidovu livadu, pa uzbrdo bukovom šumom, dok naskoro zahvatismo visinu briega gdje nas je dočekao tako žestok sjevero-iztočnjak da smo se zakopčili, ogrlice pridigli i šešire natukli, da ih zdeni vjetar ne odnese. Brdo pokriva  borovica, zarubiv zaravanak u prilici dvoredice (aleje). Sustasmo pred kamenim stupom u koji je netko smjestio kip sv. Benedikta, slikan na limenoj ploči. Tu je vjetar tako duvao,  da smo se stisnuli jedan do drugoga i smetnuli pod oko kraj nove ljepote. Zagledasmo Kloštar Ivanić, Vojni Križ, Ivanić Grad, Ludinu, Sisak, Osekovo, Voloder, dočim se u bujnoj  zeleni iztaknula Jelenska svim svojim kućama, a Moslavačka gora svojim kosama, vinogradima,  njivama i poljima. Liepo smo vidjeli Ivančicu, Zagrebačku goru, Okićku goru, Požežke gore, Petrovu i Zrinsku goru, pak i od ovdje u Bosni ogromnu planinu Kozaru. U svoju mapu složio  sam dva spomen-cvieta: Jasione montana i Spiranthes autumnalis, a zatim krenusmo bukovom šumom na razvaline grada Garića, te uživasmo šumske čare još i onda, kada je sunce padalo na počinak.
    U šumi Gajska međa našao sam opet jednu bilinu-selicu, koja me je iznenadila i kod Kutine. Pojavila se godine 1876. na krčevinama kod Prekrižja, nedaleko Zagreba, a latinsko joj ime Erechthites hieraciifolia, a takodjer je iz porodice Glavočika. I ta je bilina Amerikanka, gdje raste kao i u nas u kolosjecima i na krčevinama i u našoj je flori sada najzanimivija bilina selica.
    ImageIz Gajske međe pođosmo briegom pjeskovita tla, a šumama vlastelinstva moslavačkoga i primicali se Garjavici, šumi državnoj u kojoj leže podrtine grada Garića. Na oširoku putu zaustavila nas pećina, koja da se razpucala. Luka nam reče, da je to Prerazani kamen da ga prosjeklo kolo, kad su Gariću vozili kamen. Po vrsti je to granit, obrasao mahovinom. Desna mu je polovina duga 1,50 m, visoka 65 cm, široka 70 cm, lieva polovina duga je 1,98 m, visoka 60 cm, široka 40 cm. Prosjek, kojim je prošlo tobožnje kolo, dug je 1,88 m, visok 50 cm, a širok 26 cm. Od ovoga kamena spustismo se nizbrdice i dodjosmo  na travom zaraslu čistinu, a time i do podora grada Garića. Omoti, mastni papiri, novine, rašlje, ražnji, uglevlje, od kamenja složena ognjišta, pepeo, porazbacane kosti od peradi i odojaka, svjedočili nam, da ovdje pred gradom znade biti i veselo. Zalaze ovamo gospoda iz Kutine i obližnjih mjesta, zalaze dapače ovamo iz Čazme i Belovara, da se na majalisu ugodno pozabave. Da posjetnici na gradu nisu riedki, svjedoči i ono nekoliko stotina imena, kojima su izpisane stiene grada na površini i u rupama i pukotinama, da budu trajnija. Liepo i ugodno je boraviti u šumi, naročito u živoj i veseloj šumi, bjelogorice, po gotovo je pak ugodno, kad boraviš pod razvalinama, staroga grada, kojemu je dosta daleki viek. Bio bi ovdje boravak još i ugodniji, kad bi se našla koja duša, pa dala malo očistiti kraj oko grada, a naročito pak, kad bi uredila malo gradska dvorišta i onaj posve zapušteni Garićev zdenac. Podore i razvaline grada Garića zastire bukova šuma i tek ih zagledaš, kad si onom čistinom nekoliko puta koraknuo. Kad je nadošao i ovaj čas, oćutih u srdcu blaženo čuvstvo i osobito zadovoljstvo, jer sam stajao pred gradom na kome je niknula moja prva nagradna knjiga. 
   ImageU mojoj se duši prikazao knez Milovuk i kneginja Milica, gospodari grada Garića, pa ona biser-kćerka Ružica, koju je majka kao svoje milo prvenče onako plemenito odgojila. Sjetio sam se iz svoje nagradne knjižice onih žalostnih, ali uzvišenih uzgojnih časova, kada se Ružica na samrtnom krevetu dieli od svoje majke, da ona sada dvori i njeguje otca svoga. Prizvao sam si iz liepe te pripoviedke u pamet one potresujuće časove, kada je Svevlad Jelen-gradski provali u Garić-grad u gluho doba noći i zarobio dobroćudnoga kneza Milovuka. Pričinilo mi se kao da, slušam hrzanje konja, zveket oklopa, koplja i sabalja, pak da gledam, kako provaljuju u dvoranu u kojoj je Milovuk sjedio sa dobrom svojom Ružicom. Čujem gromki glas Svevladov, kojim govori svojim slugama: Okujte ga u težke okove i stražite ga, dok podjesmo kući. Težko mi bilo, kad sam se sjetio, kako se Ružica dielila od svoga otca, koga baciše u prosta kola, da ga vode pod kule Jelen-grada. Ugodno sam se sjećao, da je Ružica našla utočište kod Milovukovog bivšeg sluge Miška, da je postala ugljarica, a žena mu Stana pazila ju ko oko u glavi. Pa dobra ona Ružica, pošla je u Jelen-grad, da tamo nadje službu i našla ju kod vratara i tamničara grada, a drugu svoju majku u njegovoj ženi Stani. Bolna mi bijaše ona spomen na Ružicu, kada dolazi otcu u zatvor, ali mu se ne odaje, učiniv to drugom prilikom u kasnu noć, kada se kradomice ušuljala u tamnicu, u kojoj bijaše od sada angjelom čuvarom i utjehom knezu Milovuku. Pisac te pripoviedke priča nam krasno o Ružičinoj poslušnosti, a po gotovo o njezinoj odvažnosti, kad je odlučila, da se oda knezu Svevladu, da mu oda svoj plemeniti rod i da zaprosi za svoga otca pomilovanje i slobodu, koju je i izvojštilo kriepostno njezino srdce. Svevlad se sa Milovukom izmirio, povrativ mu Garić-grad i sva njegova dobra, a onu je tamnicu pretvorio u gradsku kapelicu te k posveti sam glavom pozvao kneza Milovuka i njegovu dobru i plemenitu kćerku Ružicu. Prizivajući si ovako u pamet Ružicu Garičku, zagledam među visokim bukvima i razvaline grada Garića. Kad si došao stazi, a nekoć gradskomu kolniku, na kraj, zagledaš pod sobom dubok obkop u kojem se uzdiže visoka, razklimana pećina zarasla grmljem i šikarom. Ovoj pećini, kao prirodnoj utvrdi na suprot, uzdiže se gradski zid okrenut prama jugu. Dug je do 20 m, prama zapadu visok 8, a prama iztoku i 12 m. S desne strane vide se u zidu polukružna vrata sa dovratnicama. S lieve strane ima još sedam, a s desne 10 klesanih kamena dovratnice, koji su 66 cm široki. Gradski zid pred vratima debeo je 2,50 m, a spram njih 1 m. Nad vratima, koja se zatvarahu mostom-lančenikom, još je sačuvan i prozor.
    ImageKad si unišao, zagledaš ne lievo polukružna od opeka građena, a kamenom zazidana vrata, a nad njima ostanke zida, koji su visoki do 7 m. Bog bi znao, što nam ta vrata kriju, bog zna jesu li ih zazidali gospodari grada Garića ili druga koja ruka. Gradskim vratima ulaziš u pravokutan na 20 m dug prostor, kojega ograđuje na 4 m visok zid, tu i tamo razvaljen. Ovo je sigurno prvo gradsko dvorište, koje nas primilo ugodnom hladovinom, koju podavaju lieska i grabrići, po kojima lazi srebrut ili biela loza (Clematis Vitalba), motajući se na sve strane i povijajući ju i do vrh krošnje. Ima ih, koje budu kao nadlaktice debele, pak udebljaju i lieske na 1 dm, a izbijaju iz jednoga korjena i sa 6 debela, koja budu i do 9 m visoke. U ovom dvorištu stoji i jedna ogromna bukva, koja mjeri u objamu tri metra. Iz ovoga dvorišta, u kojem vlada grobni muk, zagledaš pred sobom gradske kule, a na prvoj visoke zidove i sada pokrivene liepom (mortom). Pošli smo oko prve kule, zadivili se jednoj bukvi od 3 m i 2o cm objama i kraj zida unišli u drugo dvorište gdje mi je oko nešto zagledalo, što nikada nisam vidio. Cielo dvorište pokriveno je većim i manjim kamenjem, koje se sa gradskih zidova odvalilo, a medju ovim naruštenim i pustim kamenjem porasla je dragoljubica i skrižalina, mirisa i ljepote radi svakomu mila bilina, koju obično zovemo cyclamen. Nije ovdje porasla jedna ili dvie, već ih ima na stotine, ima ih koliko kamenja, bujne su, jer iz korjena ne izbija jedan, već više cvjetaka medju kojima ima i bielih pojedinaca. Cvietovi se uzdigli nad kamenje, a pridiglo se i ono tamno-zeleno, s poda crveno lišće dočim se k tlu priljubila zimzelena i sjajna pavenka. Ovo dvorište nije otišlo u duljinu, već u širinu, pak je takodjer opasano obranbenim zidom, a zasjenjuju ga lieske, koje budu i na 2 dm debele. U ovom dvorištu zagledasmo i čatrnju (zdenac), koju sagradiše od kamena u prilici kruške. Široka je ta čatrnja do 2 m i dosta dobro sačuvana. Na desno od nje ima zid, koji zatvara trokutasti prostor, a ima tu i šupljinu u koju je netko turnuo, dugačak kolac, koim je valjda htio  da segne kraj toga zagonetnoga prostora nad kojim ima razpucana bukva, a moguće, da se ono čudnoliko stablo razpuklo onda, kad se je razvalio zid. Iz glavnog debla porasla su dva debla: desno deblo pružilo se preko zida vodoravno, a iz njega izbile svrži kao mlada debla, lievo deblo prislonilo se i povalilo na zid, pak su i iz njega porasle svrži poput debala.Tik toga zida ima i jedna ogromna biela loza. Iz ovoga dvorišta zagledasmo opet zidove, koji su do 20 m visoki, a do 3 m debeli. U zidu pao nam je u oči uzak otvor, nalikujući razpuklini, koji je i sada požbukan i dosta nepravilna, trokutasta oblika. Kad smo se provukli, zagledasmo pred nama gradsku kulu, a razgledav joj zidove, opazismo, da su šuplji, a u šupljini, da su tajne stube, što do sada nisam vidio na nijednom našem gradu. Te su stube od kamena klesane i 1 m široke. Minuv sedam stuba, zagledaš uzidu prozorčić visok 52 cm, širok 22 cm, a dubok 26 cm, kojim ulazi svjetlo u te tajne prostore. Kad si pošao na 2 m dugim hodnikom  koji razsvietljuje veći prozor, uzađeš 4 stubama, a onda opet kratkim hodnikom. Prošav još 12 stuba, koje razsvjetljuju dva prozora, dodješ do provaljena zida, ali vidiš da su stube vodile na vrh kule s koje mora da je oko sezalo na daleko i široko. Šteta, da se taj zid provalio, ali  još i veća šteta, da se u Kutini nije ustrojila planinarska podružnica, koja bi sa malo troška uredila ovaj zid i tako posjetnicima grada omogućila, da si sa kule pasu oko na cieloj Moslavačkoj gori. Zidovi su u hodnicima posve izpisani, a na jednome mjestu nadjosmo u kamen urezano ime i Joce Udmanića, koji nam je zabilježio i godinu, kada je ovdje boravio. Bilo je to godine 1867. kad bijaše Joco jošte pošten čovjek i kalfa u otca, koji je bio mlinarom u Jelenskoj Gornjoj. Na kraju dvorišta uzdiže se još jedna kula, kojom svršava obranbeno gradsko platno, kojemu su zidovi na 2 m debeli. Prizemno vide se na kuli dva prozora, u prvom spratu tri, od kojih ima jedan kose stiene. Pustu tu kulu ukrasuju bieli jaseni i javorovi dočim im je tlo pokrila kurika širokolista  (Evonymus latifolius). Garić-grad građen je od granita, glavne kami drevne Moslavačke gore, od rulje, škriljevca, blještnika, ali i opeka.

    ImageGarić se spominje godine 1256. kao castrum Garig, kojemu su podanici bili sinovi nekoga Berislava. Da bijaše znamenit svjedoči, što je u to vrieme bio središtem Garićke županije, koja se kasnije spominje više puta. Kralj Ladislav IV pokloni godine 1277. ovaj kraljevski grad Garić zagrebačkomu biskupu Timoteju i njegovim nasljednicima, kojim su sada upravljali biskupski kastelani medju kojima se spominje i nevjerni Ugrin. Od godine 1289. pisali su se zagrebački biskupi župani garićki. Grad bijaše tako znamenit, da su se u njemu pristaše Ivana Hunjada godine 1448. sastali u sabor, nu odkada su Turci osvojili Slavoniju, osvanu kraljevskomu ovomu gradu crni dani, dok ga napokon godine 1544. i osvojiše, jer je biskupska
posada uzmakla u Ivanić, ostaviv u Gariću samo 20 momaka. (V. Klaić: Opis zemalja u kojima
obitavaju Hrvati. Sv. 1.)
     ImageImage  ImagePodore grada obilazili smo dobru uru, na povratku se zakitili dragoljubicama i zimzelenom, usjekli lieskov štap, i pošli prama razvaljenom gradskom zidu, gdje nam je u oči pao ogroman javor, koji se na zid povalio i svojim se korienjem i granama čudnoliko izpremotao. Spustiv se sa brda na nekoć valjda gradski put, pođosmo do Garićeva zdenca, gdje smo odmarali i zdenom se vodom (9.5 C), što teče granitnim koritom, razhladili, a zatim pokupili stvari, pa krenuli ljubopitni na željkovani Grob kaludjera.

Aktualno

Galerija događanja

Jelensku volim